Zašto nekim liderima vjerujemo odmah?

Zašto neki lideri mogu izgovoriti istu rečenicu kao i svi ostali oko njih, a mi ih ipak jasnije čujemo i snažnije doživimo?

Odgovor nije u karizmi. Nije ni u formalnoj poziciji. Radi se o nečemu dubljem – neurološkoj signalizaciji sigurnosti. Mozak uvijek traži znakove sigurnosti.

Naš mozak neprestano skenira okolinu u potrazi za signalima prijetnje ili sigurnosti. Autonomni živčani sustav (simpatikus i parasimpatikus) reagira na emocionalne signale drugih ljudi brže nego što ih uspijemo svjesno obraditi.

Kada lider komunicira s jasnoćom, prisutnošću i stabilnim emocionalnim stanjem, mozak sugovornika izlazi iz obrambenog načina rada. Tada se aktivira prefrontalni korteks, dio mozga zadužen za racionalno razmišljanje, donošenje odluka i kreativnost.

Drugim riječima – naš kognitivni kapacitet raste tek kada se osjećamo sigurno.

Neverbalni jezik povjerenja

Sve to ne bi bilo moguće bez neverbalne komunikacije. Mikrosignali poput tona glasa, facijalnih izraza, gesta ili ritma govora imaju dalekosežnu ulogu u stvaranju povjerenja.

Neverbalni signali prenose emocije i stanje lidera prije nego što su verbalizirani. Naša sposobnost da ih registriramo, smirenost, sigurnost, empatija,  oblikuje način na koji donosimo odluke i kako se ponašamo u timu.